“Zvuk je imao slobodu s kojom se nijedna misao nije mogla mjeriti jer zvuk nije polagao apsolutno pravo na značenje. Svaka se riječ, s druge pak strane, mogla iskriviti da znači upravo suprotno.”
(“Ne reci da nemamo ništa”, Madeleine Thien)
I mi smo svoju večer s knjigom započele zvukom, bez riječi. Slušale smo Bacha, Händela, Mozarta i Prokofjeva, glazbu koju su slušali i svirali likovi iz knjige „Ne reci da nemamo ništa“ Madeleine Thien, koju smo odabrale za čitanje. A onda su nahrupile riječi, izrečeni dojmovi, različiti kao uvijek. Likovi iz knjige su nam se uvukli u život podsjećajući nas da je „priča biće preobrazbe, vječno zrcalo koje hvata naše živote iz neočekivanih kutova“. Jedne su napadale, druge branile priču pokušavajući promijeniti odluke likova, a zapravo se sve već dogodilo i samo je kraj neizvjestan pa smo se pozabavile time i iskoristile rečenicu „ ne bismo se trebali plašiti vlastitih glasova. Došlo je vrijeme da kažemo ono što nam je zbilja na pameti…bezumno je misliti da priča zvršava. Ima jednako mogućih krajeva kao i početaka“. Dobro nam dođe naša „čajanka“ i knjige koje čitamo i o kojima govorimo. Kroz živote likova vidimo jasnije ljude i događaje oko nas, a najviše sebe same. Do čitanja!
