Kako čitamo, što nas rastuži što razveseli, jesu li naša očekivanja ispunjena, koje rečenice su nam najdraže, a koje bismo najradije izbjegli i s kojim mislima ostajemo zaustavljeni u trajanju želeći izbjeći neke ljude i teške trenutke? Puno pitanja i na sve imamo odgovor. Dao nam ih je Pavao Pavličić svojim romanom Krležin imenjak. Nismo se mogle ne dotaknuti drugih njegovih djela, svaka je imala svoje najdraže, a izbor je velik jer je i Pavličić „veliki pisac i veliki gospodin“ kako bi rekla naša Ruža. Razjasnile su nam se neke zablude oko pisanja i otkrile smo kako nas jedan pisac može „gurnuti“ drugome. Neke od nas ponovno će čitati Krležu. Ima li čega ljepšega od onoga kad pronađemo putokaz, pa makar i u čitanju književnog djela. U vremenu u kojem živimo puno toga moramo vrednovati. I kad smo zaglušeni ružnim riječima, glasnim parolama, besmislenim rečenicama koje se toliko puta ponavljaju da postaju pravilo, izgubimo smjer i put, treba nam „uho koje će biti ČISTO“, treba nam smirenost, smislenost, jednostavnost, skromnost, iskrenost. Treba nam priča koja je od zbilje pobjegla u literaturu, a opet je ostala zbiljska. Treba nam Pavao Pavličić.
Katarina Budić (facebook)
