Kako je sutra praznik i neradan dan, naš se čitateljski klub sastao sinoć.
Ovaj smo mjesec čitali Julijanu Adamović i njenu knjigu Divlje guske. Dugo smo raspravljale o knjizi koja nas je u isto vrijeme rastužila i nasmijala. Mnoge je podsjetila na odrastanje i djetinjstvo koje je, za razliku od onog opisanog u knjizi, bilo sretno. Lako čitljiv, a opet pun razmišljanja, roman s jako dobrom karakterizacijom likova, ostavio je dubok dojam na sve. Pisan u prvom licu množine, što nas je isto iznenadilo, iz perspektive djevojčica, roman u kojem se s jedne strane vidi dječje viđenje svijeta, a s druge strane s puno snažnih, zrelijih rečenica.
“Recimo, da smo imale manje ljubavi i same bile sužene u voljenju, da smo imale ili izabrale samo majčinu ljubav, da nas još netko nije volio najviše na svijetu, da se te silne, a neprijateljske ljubavi nisu okrznule, sudarile, stvorile svemir u kojem smo same, a neodvojene kružile zacrtanim orbitama.”