Francesco Petrarca (Arezzo, 20. srpnja 1304. – Arquà Petrarca kraj Padove, 19. srpnja 1374.), talijanski pjesnik.
Studirao je pravo u Montpellieru i Bologni. Putovao je Francuskom, Njemačkom, Italijom, a možda je bio i u Španjolskoj i Engleskoj. Na jednom putovanju otkrio je dragocjena Ciceronova pisma. Sin firentinskoga građanina, koji je poput Dantea bio prognan iz rodnoga grada, Francesco Petrarca je mladost proveo u Avignonu, raskošnom sjedištu papinskoga dvora. Tu se na Veliki petak, 6. travnja 1327. zagledao u Lauru de Sade, i ostao joj zauvijek odan, pa i nakon njezine smrti, iako mu ona nije uzvraćala ljubav. Njoj u slavu piše pjesme, od kojih je izabrani dio skupio potkraj života u zbirku skromna naslova Rasute rime. Zbirka sadrži 366 pjesama, među kojima su najbrojniji soneti. U Petrarkinu Kanconijeru sintetizirana su nastojanja i tendencije dugogodišnje tradicije. Na njega će se, kao u savršeni uzor, ugledati nebrojeni nastavljači i epigoni. Za života je bio cijenjen i poznat po latinskim djelima, a najviše po epu Afrika. Taj mu je spjev, u kojem je opjevao Drugi punski rat, pribavio najveće književno priznanje onoga doba, lovorov vijenac, kojim je 1341. svečano okrunjen na rimskom Kapitolu.
