Hugo, Victor Marie, francuski književnik (Besançon, 26. II. 1802 – Pariz, 22. V. 1885).
U književnost je ušao sa sedamnaest godina osnovavši časopis Conservateur littéraire (1819). U prvoj zbirci pjesama (Ode i druge pjesme – Odes, 1822) pjeva o srednjovjekovnim crkvama i veliča burbonsku dinastiju. Zbirka je doživjela preinake i proširenja pa je objavljena u konačnoj verziji pod naslovom Ode i balade (Odes et ballades, 1828).
Premijera drame Hernani (25. veljače 1830) označila je pobjedu romantizma kao novoga književnog pokreta, kojemu je Hugo postao vođom.
U razdoblju 1830–40. napisao je drame u stihu (Kralj se zabavlja – Le Roi s’amuse, 1832. i Ruy Blas, 1838), drame u prozi (Lukrecija Borgia – Lucrèce Borgia, 1833; Marija Tudor – Marie Tudor, 1833; Angelo, 1835), četiri zbirke poezije (Jesenje lišće – Les Feuilles d’automne, 1831; Sutonske pjesme – Les Chants du crépuscule, 1835; Unutarnji glasi – Les Voix intérieures, 1837; Zrake i sjene – Les Rayons et les Ombres, 1840) i roman Zvonar crkve Notre-Dame u Parizu (Notre-Dame de Paris, 1831), u kojem oživljuje Pariz Luja XI. God. 1841. Hugo je izabran u Francusku akademiju. U razdoblju 1840–50 (osobito nakon neuspjeha drame Njemački grofovi – Les Burgraves, 1843) književnu djelatnost zamjenjuje političkom. Nakon državnog udara Luja Bonapartea (1851), koji se proglasio carem (Napoleon III.), Hugo se iselio u Belgiju. Odatle je otišao na otok Jersey, pa na Guersney, gdje je živio sve do sloma Drugoga Carstva (1870). Vratio se u Pariz, gdje je bio biran u Parlament i Senat. God. 1853. dovršio je zbirku satiričkih stihova Kazne (ili Pedepse) – Les Châtiments. God. 1856. objavio je zbirku s elegičnim naglascima u pomalo kaotičnom panteizmu Kontemplacije (Les Contemplations), a 1859. monumentalnu poemu Legenda vjekova (La Légende des siècles), nadopunjivanu još 1877. i 1883., koja je sa Sotoninim krajem (La Fin de Satan) i Bogom (Dieu) trebala tvoriti trilogiju, tj. epski zahvaćen razvoj čovječanstva kroz vjekove, i značiti obnovu francuskog epa, ali nije dovršena. Osamnaest godina političkog progonstva dalo je Hugou diljem Europe aureolu branitelja potlačenih. Zbirkama iz 1850-ih dostignuta je kulminacija. Hugo je do kraja života pjevao uporno i obilato, premda ne uvijek jednako nadahnuto: Popijevke ulica i lugova (Les Chansons des rues et des bois, 1865) u duhu su nekih simbolističkih postupaka, Strašna godina (L’Année terrible, 1872) reakcija je na njemačko-francuski rat i na Parišku komunu, a slijede zatim Djela i riječi (Actes et Paroles, 1875–76), Umijeće kako biti djed (L’Art d’être grand-père, 1877), izravan odraz njegove obiteljske atmosfere, Papa (Le Pape, 1878), lirsko-epska obrana dobrote, ljubavi i mira. Najopsežnija mu je i najzanimljivija kasna zbirka Četiri vjetra duha (Les Quatre Vents de l’esprit, 1881), podijeljena na satirički, dramski, lirski i epski ciklus. Slavu su mu donijeli i romani: Jadnici (Les Misérables, 1862), Poslenici mora (Les Travailleurs de la mer, 1866), Čovjek koji se smije (L’Homme qui rit, 1869) te Devedeset i treća (Quatrevingt-treize, 1874), povijesni roman nadahnut Francuskom revolucijom. Posmrtno su objavljeni Sotonin kraj (La Fin de Satan, 1886), Alpe i Pireneji (Alpes et Pyrénées, 1890), Bog (Dieu, 1891), Nesretne godine (Les Années funestes, 1898), Post-scriptum mojega života (Post-scriptum de ma vie, 1901) i dr. Hugo je volio velike ideje (sloboda naroda, napredak čovječanstva) i velike pojave (kult Napoleona I.). Kao romanopisac ocrtava povijesne slike velikih razmjera i s ljubavlju prikazuje ljude iz naroda. Uz opća obilježja romantičke škole (fantazija, slikovitost, suprotnosti), njegove romane obilježava pojačana sklonost za grotesku i za prizore jeze. Obrađuje raznolike teme, koristi se raznovrsnim intonacijama i svim registrima: epskim, satiričkim, elegijskim, izražavajući s lakoćom velika opća mjesta, ili iznoseći lirske poticaje najvećih dubina duše i nesvjesnoga. Svojim je djelom zauzeo jedno od temeljnih mjesta u sveukupnoj francuskoj pjesničkoj tradiciji.
