Faulkner, William (pravo ime William Cuthbert Falkner), američki pisac (New Albany, Mississippi, 25. IX. 1897 – Byhalia, Mississippi, 6. VII. 1962).
Odrastao je u ruralnome provincijskom kraju na sjeveru države Mississippija u kojem su proživjela četiri naraštaja njegove obitelji (kao dijete s roditeljima se iz rodnoga mjesta preselio u obližnji Ripley, a potom u Oxford u kojem je proveo većinu života). Obiteljska je predaja, kao i ona rodnoga kraja, u kojoj je osobito prominentno mjesto imao njegov pradjed William Clark Falkner, živopisna osobnost onodobnoga američkoga Juga, pukovnik u Američkome građanskome ratu i sam čitan (iako slab) pisac, utjecala na Faulknerovo formiranje.
Pred kraj Prvoga svjetskoga rata kraće vrijeme živi u New Havenu, prijavljuje se, priželjkujući ratnu slavu, u srpnju 1918. u britansko ratno zrakoplovstvo (RAF), ali je do kraja rata tek u Torontu polazio teorijsku nastavu u pilotskoj školi. Stekavši status veterana, po povratku u Oxford, iako nije završio srednju školu, polazi predavanja iz engleske, francuske i španjolske književnosti na tamošnjem sveučilištu (University of Mississippi) 1919–20. Prekinuvši studij, odlazi u New York gdje je radio u knjižari i kretao se u umjetničkoj četvrti Greenwich Village, potom, ponovno u Oxfordu, vodi poštu Sveučilišta (potkraj 1920-ih neko je vrijeme nadzornik u sveučilišnoj električnoj centrali).
Pošto je 1919. objavio prve književne radove, u razdoblju 1920–25. povremeno piše eseje i kritike, većinom o poeziji suvremenika, a 1925. uz novčanu potporu prijatelja Phila Stonea objavljuje zbirku pjesama Mramorni faun (The Marble Faun), u kojoj se očituju utjecaji Algernona Charlesa Swinburnea, kao i općenito iskustvo lektire europskoga esteticizma. Šestomjesečni boravak 1925. u New Orleansu, »Parizu američkoga Juga«, ondašnjemu značajnomu književnome središtu, živopisnome gradu umjetnosti i boeme, nadahnuo ga je na pisanje pripovjednih djela te mu, nakon boravka u Europi (Italija, Engleska i Francuska, napose Pariz) izlazi prvi roman Vojnička plaća (Soldiers’ Pay, 1926), o razočaranim vojnicima povratnicima iz Prvoga svjetskoga rata, radnje smještene na američki Jug (iako ne u Mississippi), u kojem je već upotrijebio i tehniku struje svijesti, što će je do vrhunca razviti u najuspjelijim djelima.
U američke kritike od početka uglavnom pozitivno ocjenjivan, ali ne u potpunosti afirmiran, od svojih je prvih velikih romana uživao visoku recepciju u Francuskoj (gdje je već 1933. objavljen prijevod Svetišta s predgovorom Andréa Malrauxa), a od sredine 1930-ih i u Velikoj Britaniji, da bi zbirka ulomaka iz njegovih djela u izboru Malcolma Cowleyja Džepni Faulkner (The Portable Faulkner, 1946) ključno pridonijela njegovoj konačnoj afirmaciji u SAD-u. Nakon te knjige objavljuje roman kriminalističkog zapleta sa središnjim mjestom rasnih odnosa Uljez u prašinu (Intruder in the Dust, 1948), svoj dotad najveći knjižarski uspjeh, te zbirku detektivskih novela Konjički gambit (Knightʼs Gambit, 1949), a 1950., kada mu izlaze Sabrane priče (Collected Stories), dobio je Nobelovu nagradu za književnost (za 1949. godinu kada nagrada nije dodijeljena). Od tada češće putuje, u više navrata u kulturnim misijama u organizaciji Ministarstva vanjskih poslova: 1955. u Japan (Nagano), 1957. u Atenu, 1961. u Venezuelu, a 1957. i 1958. gostujući je pisac na Sveučilištu Virginije u Charlottesvilleu. U tom razdoblju objavljuje još Rekvijem za opaticu (Requiem for a Nun, 1951), sastavljen od dramskih i pripovjednih dijelova, koji je razradba motiva i fabule iz Svetišta, Bajku (A Fable, 1954), alegorijski roman s radnjom na zapadnome bojištu 1918., koji je nagrađen Pulitzerovom nagradom 1955., te roman elegično-komičkog ugođaja, s temom inicijacije mladog protagonista, Lupeži (The Reivers, 1962., Pulitzerova nagrada 1963). Prema njegovim je djelima snimljeno desetak filmova od kojih su najuspjeliji Uljez u prašinu (Intruder in the Dust, 1950) Clarencea Browna, Potamnjeli anđeli (The Tarnished Angels, 1958) Douglasa Sirka (prema romanu Pylon, o pilotima, iz 1935), Dugo toplo ljeto (The Long Hot Summer, 1958) Martina Ritta (prema motivima iz romana Zaselak).
Nadahnut kulturom poraza američkoga Juga, Faulkner je razvio specifičnu manirističku poetiku u kojoj zaokupljenost jezikom, stilom i načelima naracije neprestano upućuju na artefaktualnost samoga književnog djela i pripovjednoga čina. Majstor strukturiranja djela na opozicijama i rascjepima pojedinačnih i skupnih figura i značenja: između bijelaca i crnaca, osiromašenih aristokrata i novih bogataša, propadanja i opstajanja, izvanvremenosti i protoka vremena, mimetskoga i simboličkoga, poetskoga i grotesknoga, tragičkoga i ironijskoga, Faulkner razrađeno miješa vremenske planove i pripovjedačka motrišta radi stvaranja dojma trajne prisutnosti prošlosti kao konstante ljudske sudbine: prošlost je u Faulknera po Jean-Paulu Sartreu »uvijek nazočna, neprestana opsjednutost«, u njoj ne obitava spasenje, Faulknerovo je vrijeme, kako je utvrdio njegov biograf André Bleikasten, »sadašnjost u prošlosti i budućnosti«, u kojem leži kob pa su stoga za Faulknerov opus paradigmatske riječi iz Rekvijema za opaticu: »Prošlost nikad nije mrtva. Čak nije niti prošla.« Spojivši provincijalnu zavičajnost američkoga Juga s modernim eksperimentalnim stilskim postupcima, od svih se modernih pisaca najviše približivši Jamesu Joyceu u miješanju stilske izražajnosti i hipertekstualne literarnosti, potvrdio se Faulkner kao jedan od najznačajnijih američkih i svjetskih pripovjedača XX. stoljeća, s opusom u samom vrhu moderne i modernističke književnosti.
