Molière (pravo ime Jean-Baptiste Poquelin), francuski komediograf (Pariz, kršten 15. I. 1622 – Pariz, 17. II. 1673).
Iz obitelji tapetara, školovao se kod isusovaca, diplomirao pravo. Od 1643. nastupao je kao kazališni glumac, 1645–58. putovao provincijom s vlastitom družinom L’Illustre Théâtre te je u tom razdoblju započeo pisati farse i komedije zapleta. Vrativši se u Pariz postigao je velik uspjeh komedijom Kaćiperke (Les Précieuses ridicules, 1659). Potom je osnovao stalnu trupu, s kojom je izvodio vlastite komade, djelujući isprva pod pokroviteljstvom kraljeva brata vojvode od Orléansa, a od 1665. kralja Luja XIV., po narudžbi kojega je napisao 12 komedija-baleta, među kojima je najpoznatiji Građanin plemić (Le Bourgeois gentilhomme, 1670).
Slijedila je njegova prva velika komedija, Škola za žene (L’École des femmes, 1662), kritika seksualnoga licemjerja, potom Tartuffe (1664), s naslovnim likom lažnoga pobožnika koji iz koristoljublja potiče svojega kućedomaćina na vjerski fanatizam. Tema je te komedije maska, omiljena u baroku, ali ju tretira klasicistički pa se odlikuje savršeno provedenim jedinstvom mjesta, vremena i radnje. Tartuffe, jedan od vrhunaca autorova komediografskog umijeća, temeljno je komad o strahu kao psihološkoj i moralnoj podlozi na kojoj izrasta potreba za vođom, što otvara put fanatizmu i tiraniji (preko naslovnoga lika sugerira se opasnost svake ideologije).
Mizantrop (Le Misanthrope, 1666) uglađena je salonska komedija usredotočena na lik oštroumnoga mizantropa Alcestea, ispunjena gađenjem prema površnim etičkim normama. Zbog suptilna i krajnje suzdržana smijeha i gotovo potpune odsutnosti pučke komike, to se djelo smatra vrhuncem i klasicističke komedije i Molièreove profinjenosti, uz povremeno gotovo tragički osjećaj svijeta. Junak je Mizantropa semantička, ali ne i vrijednosna suprotnost Tartuffeu; Molière naime ne vjeruje u apsolutnu vrlinu već traži ravnotežu i umjerenost pa je Alcesteov gorljivi idealizam ipak opasan. Među komedijama izdvajaju se još Liječnik protiv volje (Le Medecin malgré lui, 1666), Amfitrion (Amphitryon, 1668), George Dandin (1668), Škrtac (L’Avare, 1668), Scapinove spletke (Les Fourberies de Scapin, 1671), Učene žene (Les Femmes savantes, 1672), Umišljeni bolesnik (La Malade imaginaire, 1673).
Molière je tvorac velike klasicističke komedije karaktera, koju je često kombinirao s komedijom običaja i farsom oslanjajući se pritom na različite izvore (antički autori, srednjovjekovni fabliau, F. Rabelais, talijanska komedija dell’arte). Razumno je poštovao stroga pravila klasicizma, vodio je računa o svim ukusima, od puka do dvora, što njegovu humoru daje širok registar, a produbljenom psihološkom analizom srodan je klasicističkim moralistima svojega doba. Temeljene na neprestanoj napetosti između mudroga i luckastoga, supostojanju pravoga i krivoga te suprotstavljanju naučenoga prirođenomu, odnosno duha naravi, Molièreove se komedije mogu čitati i kao tekstovi u kojima se suptilnim grupiranjem karaktera, aranžiranjem prizora, govora i ponašanja neprestano varira i evocira središnja tema. Njegova su djela od prvih izvođenja trajno prisutna na svjetskim pozornicama. Rano su se prevodila i prerađivala u Hrvatskoj.
