Pajo (Pavao) Kanižaj
(Đelekovec pokraj Koprivnice, 22. srpnja 1939. – Krapinske Toplice, 4. studenoga 2015.) bio je hrvatski književnik. Pisao je poeziju na kajkavštini s primjesama gradskoga žargona te prozu i drame za djecu i odrasle.
Đelekovec mu je rodno selo, a Koprivnica rodni grad u kojem je živio od pete godine i završio osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje sada živi.
Bio je glavni urednik satiričko-humorističkih časopisa „Paradoks“, „Paradoksi“ i „Žalac“, te je uređivao humor u „Sudentskom listu“ (Semafor), „Vjesniku“ i „Večernjem listu“, a na Hrvatskoj televiziji (i kad se zvala Televizija Zagreb) uređivao je zabavne emisije, humorističke i serije za djecu. Bio je i urednik umjetničkog programa.
Dobitnik je mnogih domaćih nagrada za humorističko-satiričko stvaralaštvo („Zlatno Kerempuhovo pero“, „Zlatna sirena“) kao i prve nagrade na Međunarodnom festivalu humora u Italiji. U Tokiju je dobio nagradu za haiku.
Na Prvoj (i jedinoj) smotri poslijeratne kajkavske lirike „Samobor-71“ nagrađen je „Zlatnom lirom“. Mnogo pjesama mu je uglazbljeno, a neke su i nagrađivane (Vužgi, Hrvatski kraj, Moja domovina, Beat na moru).
U Koprivnici je 2006. dobio nagradu za životno djelo.
Među knjigama za djecu i mladež ističu se: Bila jednom jedna plava, Prsluk pucam, Šarabara, Zeleni brkovi, Zdrprmapan, Zapisi odraslog limača, Kad sam bio odrastao i Ta divna čudovišta. Autor je i stihova za 42 slikovnice, mnoge kazališne predstave, radijske i televizijske emisije i dva cjelovečernja crtana filma. Kao dramski pisac napisao je nekoliko kazališnih (E moj Gordane, Prvi cvjetni rat, Minica, Šarabara, Djevojčica i neman – prema priči I. B. Mažuranić), televizijskih (E moj Gordane, Guske koje nisu spasile Rim) i desetak radio-drama za djecu i radio-komedija od kojih su neke i nagrađivane. Napisao je i scenarij za cjelovečernji crtani film prema romanu Ivane Blić-Mažuranić Čudnovate zgode šegrata Hlapića.
