„Koliko puta predstava mora biti ponovljena da postane stvarnost? Ako se laž odglumi dovoljno puta, počne li zvučati kao činjenica? Postoji li u mozgu put kojim se laži pretvaraju u istinu?“ (Avni Doshi: Zagoreni šećer)
Izabrale smo za veljaču ovu knjigu ne znajući kakav nas tekst čeka. Bila je nova u knjižnici, nakladnik nas još nije iznevjerio i odlomak na koricama je obećavao. I nakon pročitanog nismo morale glumiti da nam se sviđa. Uvučene pričom u Indiju, u odnos majke i kćeri, u ljubav i mržnju jedva smo dočekale podijeliti iskustvo čitanja jedna s drugom.
„Šećer koji zagori, gorkog je okusa. Predugo izložen visokoj temperaturi, na jeziku ne ostavlja slatkoću karamela, već neugodan okus u dnu grla koji je teško isprati. Isto je s ljubavlju.“
Torta koju smo dobile za treći rođendan čajanke bila je izvrsna, šećer nije zagorio, a ljubav koju osjećamo prema knjigama nema neugodan okus.
