Knut Hamsun, rođen 4. kolovoza 1859. u mjestu Vågå, Gudbrandsdalen, kao Knud Pedersen. Bio je četvrti sin u obitelji. Odrasta u siromaštvu pa je u dobi od 17 godina počeo raditi kod proizvođača užadi i u isto vrijeme započeo s pisanjem. Proveo je nekoliko godina u Americi, putujući i radeći najrazličitije poslove, o kojima je pisao u Fra det moderne Amerikas Aandsliv (1889). Godine 1898. godine oženio se s Bergliot Goepfert, ali brak nije dugo trajao, završio je 1906. Hamsun je potom 1909. godine oženio Marie Andersen koja će mu biti vjerna pratiteljica sve do njegove smrti. Marie je napisala memoare u kojima je opisala njihov zajednički život. Kada je upoznala Hamsuna, Marie je bila mlada glumica s obećavajućom karijerom koju je odlučila prekinuti i otputovala je s njim u Hamarøy. Kupili su imanje s namjerom da rade kao poljoprivrednici i da od toga žive, zajedno s prihodima koje je Hamsun dobijao od pisanja. Međutim, ubrzo se sele na jug, u Larvik. Godine 1918. kupili su stari i prilično ruševan dvorac između Lillesanda i Grimstada. Obnovili su glavni dio objekta, dio za stanovanje. Hamsun se lako mogao povući u svijet pisanja i neometano pisati iako je često putovao na druga mjesta i u druge gradove kako bi pisao.
Prvi put je privukao pozornost 1890. godine romanom Glad. U napola autobiografskom djelu opisao je pad mladog pisca u ludilo kao rezultat gladi i siromaštva. Kao i u svim ostalim djelima i o ovom se osjeća stil Franza Kafke i ostalih pisaca 20. stoljeća, s unutarnjim monolozima i bizarnim logičnostima. Razigranost i oštrina njegove proze zapanjila je sve. Nakon objavljivanja Gladi Hamsunovi životni uvjeti su se naglo poboljšali. Pisao je roman za romanom i ubrzo mogao živjeti od autorskih prava. Velik uspjeh doživio je i roman Blagoslov zemlje iz 1917. Hamsun je dobio Nobelovu nagradu za književnost 1920. godine.
Nakon drugog svjetskog rata osuđen je zbog aktivne potpore nacizmu i marionetskom režimu Quslinga. Svoju posljednju knjigu napisao je u devedesetoj, a njegova je proza i dalje bila živahna i intenzivna. Umro je 19. veljače 1952. godine i od tada je promatran isključivo kao veliki pisac.
Djela:
- Glad(Sult, 1890.)
- Misteriji (Mysterier, 1892.)
- Urednik Lynge (Redaktør Lynge, 1893.)
- Nova zemlja (Ny Jord, 1893.)
- Pan(1894.)
- Na vratima carstva (Ved Rigets Port, 1895.)
- Igra života (Livet Spil, 1896.)
- Suton (Aftenrøde, 1896.)
- Viktorija ( En kjærlighedshistorie, 1898.)
- Munken Vendt(1902.)
- Kraljica Tamara (Dronning Tamara, 1903.)
- Zanesenjak (Svaermere, 1904.)
- Pod jesenjim zvijezdama (Under Høststjærnen, 1906.)
- Benoni(1908.)
- Ruža (Rosa, 1908.)
- Prigušena svirka jedne skitnice (En Vandrer spiller med Sordin, 1912.)
- Posljednja radost (Den sidste Glæde, 1912.)
- Djeca svoga vremena (Børn av Tiden, 1913.)
- Gradić Segelfoss (Segelfoss By, 1915.)
- Blagoslov zemlje(Markens Grøde, 1917.)
- Žene na studencu (Konerne ved Vandposten, 1920.)
- Posljednje poglavlje (Siste Kapitel, 1923.)
- Skitnice (Landstrykerei, 1927.)
- Kolovoz (August, 1930.)
- Ali život živi (Men livet Lever, 1935.)
- Krug se zatvara (Ringen sluttet, 1936.)
- Po zaraslim stazama (Paa gjengrodde Stier, 1949.)
…“ Do srži je seljak s brda i ratar je što svom silinom obrađuje zemlju. Uskrsnuo je iz davnine i pokazuje u budućnost, čovjek je iz prvog doba ratarstva, prvi naseljenik, devet stotina mu je ljeta, a ipak je i čovjek naših dana…“
„ BLAGOSLOV ZEMLJE“
„…Hvala za usamljenu noć, za brda, šum mraka i mora što mojim srcem bruji! Hvala za moj život, za dah moj, za milost što noćas mogu živjeti, srcem se svim za to zahvaljujem! Oslušni istok i oslušni zapad, da, oslušni! To je taj vječiti Bog! Ta tišina što šumori u mom uhu krv je cijele prirode, Bog što pjenuša i tka svijet i mene. Vidim blistavu nit paukove mreže u sjaju moga ognja, čujem čamac i njegova vesla na moru, sjeverno se svjetlo nebom mrijesti. O, tako mi moje duše besmrtne, zahvaljujem se mnogo i za to što je baš meni pripalo tu sjediti!…“
„PAN“