(Buenos Aires, 24.08.1899. – Ženeva, 14.06.1986), argentinski prozaist, pjesnik i esejist.
Srednje je školovanje završio u Ženevi, gdje ga je s obitelji zatekao I. svj. rat. 1919. godine putovao je po Francuskoj, Njemačkoj i Mallorci te se zaustavio u Madridu, gdje prilazi pokretu ultraista (španj. inačica njemačkog ekspresionizma). 1921. osniva sa skupinom mladih pisaca časopis “Prisma” nakon povratka u Buenos Aires. Od 1956. bio je direktor Nacionalne biblioteke te profesor engl. književnosti na Sveučilištu u Buoenos Airesu. Od 1955, gotovo potpuno slijep, diktirao je svoje krate proze i pjesme.
Iako je književnu karijeru započeo kao pjesnik (“Žar Buenos Airesa“, “Mjesec sučelice“) svjetski ugled je stekao kao prozaist i esejist. U knjizi eseja “Povijest vječnosti” u diskurzivni esej unosi elemente priče i pjesme u prozi, što će sasvim razviti u najboljoj knjizi eseja, “Druga istraživanja“. Plodotvorno je utjecao na prozaiste G.Garciju Marqueza, J.Cortazara, U.Eca, D.Buzzatija, D.Kiša, M.Kovača i dr.
Izvor: Hrvatska književna enciklopedija / glavni urednik Velimir Visković. Zagreb : Leksikografski zavod “Miroslav Krleža”, 2010-2012.
