Ivan Raos, rođen je 1. siječnja 1921. godine u Medovu Docu (Imotski). Nakon pet razreda pučke škole , odabire crnu mantiju i 1932. upisuje Biskupsku klasičnu gimnaziju i sjemenište u Splitu, odakle ga izbacuju nakon šestog razreda (1938.) zato što je gledao Optužujem (J’accuse), film o aferi Dreyfuss. Siromašni otac više ga nije mogao školovati, jer je uzdržavao veliku obitelj i otplaćivao dugove sjemeništu, te se Raos uzdržava sâm, završivši posljednja dva razreda i veliku maturu na splitskoj klasičnoj gimnaziji 1940. godine. Te godine objavljuje i svoj prvi književni tekst, kratku priču Đeneral u splitskom srednjoškolskom časopisu “Pregnuća”.
Nakon mature započinje Raosov književni rad i svladavanje egzistencijalnih nevolja. Kako bi izbjegao vojsku, 1940. godine upisuje Pravni fakultet u Zagrebu, ali nikada ne studira; neko vrijeme radi u hotelskom baru u Splitu, zatim postaje honorarnim učiteljem u Grabovcu, u srpnju 1941. postaje novinar dnevnika “Hrvatski narod”, gdje objavljuje niz različitih članaka, prikaza knjiga i izložbi, reportaža i osvrta, ali i pjesama, humoreski i novela, a povremenio piše i za druge novine i časopise (“Spremnost”, “Nova Hrvatska”, “Preporod”, “Hrvatska revija”). Sljedeće godine dobiva otkaz u “Hrvatskom narodu”, a te iste godine pod naslovom Utjeha noći, zajedno s Petrom Meštrovićem, objavljuje zbirku pjesama, i otada pa do kraja života Raos piše i objavljuje gotovo neprekidno. Nakon završetka rata Raos upisuje i Filozofski fakultet, opet samo kako bi izbjegao vojsku (odslušao je šest semestara). Od 1948. počinje raditi kao akviziter Nakladnog zavoda Matice hrvatske, zatim kao honorarni činovnik u Zavodu za statistiku i evidenciju, nakon otkaza se zapošljava kao akviziter u časopisu “Arhitektura”, pa postaje lektor, korektor, ekspediter i naposljetku tehnički urednik, sve do 1962. kad opet dobiva otkaz. Istodobno, tih godina bio je tehnički urednik i lektor časopisa “Čovjek i prostor” kojemu je i jedan od pokretača, a jezično i tehnički uređivao je još “Teatar”, “Kulturni radnik”, reviju “Kerempuh”, kao i niz posebnih arhitektonskih, urbanističkih i turističkih izdanja. Član Društva hrvatskih književnika postaje 1956., a član Matice hrvatske 1963. godine. Kao slobodni književnik djeluje od 1961. do 1967., kad preuzima komercijalni odjel Nakladnog zavoda Matice hrvatske, u kojemu radi iduće tri godine. Godine 1967. dobitnik je nagrade Matice hrvatske za roman Vječno žalosni smijeh i to je njegova jedina književna nagrada. Od godine 1971. član je uredništva časopisa “Republika”.
Umro je 8. srpnja 1987. od posljedica moždanog udara. Od srpnja 1994. na dan Raosove smrti, u Medovu Docu održavaju se “Raosovi dani”, trodnevni skup posvećen uspomeni na pisca, čije djelo – i ne samo za njegov uži zavičaj – ima trajnu književnu vrijednost.
„Izbaciše me iz sjemeništa, izbacili bi me i iz gimnazije da ne bi profesora Lopičića, izbaciše me iz nekog izdavačkog poduzeća kao trgovačkog putnika zato što sam zarađivao direktorovu trostruku plaću, izbaciše me iz Statističkog ureda, kao prekobrojna, izbaciše me iz Arhitekture da bi nekom momku poboljšali mirovinu… Iz Nakladnog zavoda Matice hrvatske, kako ti je poznato, izbacih se sâm, jer sam stao u obranu nekog koga su izbacivali.“
Ivan Raos
