Zola, Émile, francuski književnik (Pariz, 12. IV. 1840 – Pariz, 29/30. IX. 1902).
Po ocu talijanskog podrijetla (prema nekim izvorima iz okolice Zadra). Djetinjstvo proveo u Provansi, prijateljevao s P. Cézanneom. Ostavši bez oca, s majkom se preselio u Pariz, gdje je počeo živjeti bohemski te radio u nakladničkoj kući Hachette. Već su njegovi rani romani Claudeova ispovijest (La Confession de Claude, 1865) i Thérèse Raquin (1867) izazvali skandale i privukli pozornost policije. Iako se u tradicionalnom feljtonističkom pripovijedanju dokazao kao »majstor zanata« (Tajne Marseillea – Les Mystères de Marseille, 1867), nastavio je »izazivati« javno mnijenje (Madeleine Férat, 1868).
Oduševljeno je prihvatio liberalizam, pozitivizam i determinizam, osobito ideje C. Bernarda iz njegova Uvoda u studij eksperimentalne medicine (1865), te je u nizu teorijskih rasprava predstavio koncepciju naturalizma i eksperimentalne metode u umjetnosti (predgovor II. izdanju Thérèse Raquin, 1869; Eksperimentalni roman – Le Roman expérimental, 1880; Naturalizam u kazalištu – Le Naturalisme au théâtre, 1881). Sveobuhvatnu psihološku i fiziološku studiju ostvario je ciklusom Rougon-Macquartovi (Les Rougon-Macquart, 1869–93), prikazom »sociološke i fiziološke povijesti jedne obitelji za Drugoga Carstva«. Visoke naklade romanâ osigurale su mu egzistenciju, a najveću je popularnost za života dosegnuo danas manje cijenjenim romanom Slom (La Débacle, 1892), o francuskom porazu 1870.
Javno se istaknuo i pismom francuskom predsjedniku Optužujem (J’accuse, 1898), u kojem se zauzeo za nevino osuđenog A. Dreyfusa (→ dreyfusova afera); zbog toga je istupa bio osuđen na godinu dana zatvora pa se sklonio u Englesku, no vratio se pošto je pokrenuta obnova procesa. Umro je pod nerazjašnjenim okolnostima od gušenja plinom.
Zolin je naturalizam prožet simbolima, mitovima i nadnaravnim silama, te je značio mnogo za početke modernizma, poglavito za impresionizam i simbolizam. Zola je nastojao što vjerodostojnije prikazati »odsječak života« (la tranche de vie), pa je istraživao područja i sredine kojima se bavio: spuštao se u rudnik, vozio željeznicom, posjećivao pariške siromašne četvrti; naime, odredba naturalizma kao moderne znanosti primijenjene u književnosti za njega je podrazumijevala promatranje i eksperiment radi otkrivanja istinskih pokretača ljudske naravi. Istodobno je bio blisko povezan s onodobnim slikarskim i glazbenim smjerovima (E. Manet, P. Cézanne, R. Wagner i dr.) pa je u djela uklapao impresionističke slike i lajtmotivske poveznice. Zolinu teoriju naturalizma prihvatili su mnogobrojni književnici, od Italije (dio verista) do SAD-a pa i Japana, gdje je nastala »naturalistička škola«. U Hrvatskoj su se razvile burne polemike oko uvođenja »Zolina« naturalizma u književnost (E. Kumičić, J. Ibler, Đ. Galac, J. Pasarić, E. Podolski, J. Čedomil).
