Eugen Kumičić (Brseč, 11. siječnja 1850. – Zagreb, 13. svibnja 1904.), hrvatski književnik i političar.

Eugen_KumicicRođen je 11. siječnja 1850. godine u malom istarskom mjestu Brseču. Osnovnu pučku školu, normalku, završio je u Brseču, privatno, učeći kod tamošnjeg župnika koji je okupljao hrvatsku djecu i pripremao ih u početnim znanjima.

[1] Gimnaziju je završio u Rijeci. Počeo je studirati medicinu u Pragu, ali prelazi u Beč gdje studira povijest, zemljopis i filozofiju. Potom se u Zagrebu zaposlio kao srednjoškolski profesor. Oduševljavao se pravaštvom, te s Matkom Laginjom i Erazmom Barčićem pokreće u Kraljevici list Primorac te uređuje Hrvatsku vilu (1882.-1883.) i Hrvatsku (1887.-1888). Od 1884. godine je kao pravaš više puta biran za zastupnika u Hrvatski sabor, gdje se istaknuo kao govornik i protivnik promađarske politike.

Nakon rascjepa u pravaškoj stranci, 1895. godine, postaje potpredsjednik novoosnovane Čiste stranke prava.

Pripadao je najznamenitijim Istranima svog vremena koji su branili, čuvali i štitili hrvatski nacionalni duh za burnih vremena talijanizacije Istre. Karakteriziralo ih je da su bili članovima Matice hrvatske.

Eugen Kumičić smatra se predvodnikom naturalizma u hrvatskoj književnosti. Često se koristio elementima preuzetim iz francuske trivijalne književnosti, te rekvizitima knjiške romantike. Veliku popularnost stekao je povijesnim romanima, a pisao je i drame te romane sa socijalnom tematikom.

Ocjenjujući Eugena Kumičića kao književnika, Antun Gustav Matoš je zapisao: “To je prvi naš naturalist i socijalni pripovjedač koji se poput Flauberta i Zole služio dokumentarno realističkom metodom.” Nasuprot njemu, Antun Barac za Kumičića tvrdi da u težnji da stvori obrazac hrvatskog socijalnog romana, pisanog realističkom metodom, nije uspio kao njegovi francuski uzori. Unatoč svim zamjerkama, Kumičićevu književnu talentu ne može se poreći snaga kojom je slikao ljude i prirodu Istre u romanima “Jelkin bosiljak” i “Začuđeni svatovi”, kao i zanimljiv kritički prikaz ekonomskog i moralnog rasula u gornjim slojevima građanskog društva u romanima “Olga i Lina” (“ljubavna kolonizacija Hrvatske”), te “Gospođa Sabina” koji su objavljeni 1881., odnosno 1883. godine.

Roman Olga i Lina istakao se po reagiranjima i posljedicama koje je izazvao. Djelo je ljubavna priča i i moralno-politički apel kojim se upozorava na opasnost što je opako prijetila trovanju i utrnuću hrvatskog nacionalnog bića. Alegorijski prikaz Austrije (bečka došljakinja Lina koja smišljeno i sustavno upropaštava naivnog i lakomislenog aristokrata), nasuprot uzoritoj Olgi. Opisuje Hrvatsku 19. st., “porobljenu i tuđinskom infiltracijom rastočenu”.

Pod puškom se smatra Kumičićevim najboljim djelom. Djelo je ratno izvješće koja prerasta u potresna ispovijed pisca u vrijeme oko bosanske okupacije 1878. godine, zapis o užasnoj situaciji koja može snaći i vojnika i nedužnog civila, a opisuje kako se sam našao u nezahvalnoj situaciji.