Petar Šegedin ( Žrnovo na Korčuli, 8. srpnja 1909. – Zagreb, 2. rujna 1998. ), hrvatski književnik, akademik, intelektualac i kulturni djelatnik.
Rođen u Žrnovu na otoku Korčuli gdje je i završio Građansku školu. Učiteljsku školu upisuje i završava u Dubrovniku. Studirao je na Višoj pedagoškoj školi i na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je kao učitelj u Kuli Norinskoj i Račišću na svojoj rodnoj Korčuli. UZagreb dolazi 1936. godine, te se uključuje u poznati krug Krležinih suradnika, mladih “pečatovaca”. (op. Naziv dolazi od imena “Pečat – književni mjesečnik za umjetnost, nauku i svekulturne probleme” u kojemu je Krleža bio glavni urednik. “Krležini pečatovci” su bili liberalniji i okrenuti subjektivizmu i autonomiji pisaca. Branili slobodu stvaranja protiv usko shvaćene tendencioznosti. ) Šegedin se prvi put javio u tom časopisu “Odlomkom proze”.
Bavio se književnošću, te plodonosno djelovao djelovao pisući novele, romane, eseje i putopise. Također je obavljao mnoge dužnosti u kulturnom i prosvjetnom sektoru. Bio je tajnik Matice hrvatske, središnje kulturne ustanove hrvatskog naroda, od 1945 do 1947. godine za vrijeme predsjedanja Mihovila Nikolića. Ujedno mu i Matica hrvatska prva izdaje njegovu prvu koja je i najpoznatija; “Djeca božja” 1946., zatim “Crni smiješak” 1949. i zbirku njegovih poznatih eseja “Svi smo mi odgovorni” 1971. Šegedin je stajao i na čeluDruštva hrvatskih književnika 1953. godine i još jedanput od 1968. do 1970, a 1989. godine izabran je za predsjednika Matice hrvatske, a uz sve to je neko vrijeme radio kao savjetnik za kulturna pitanja Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije u pariškomveleposlanstvu. Od 1963. bio je izvanredni član Razreda za književnost, a od 1963. redoviti član HAZU. 1961. je bio među utemeljiteljima časopisa Razreda za književnost HAZU Foruma.
Petar Šegedin je spadao u onu grupu hrvatskih intelektualaca koji su Hrvatsku željeli vidjeti kao slobodnu i demokratsku zemlju, i upravo zbog svog političkog uvjerenja savjetovano mu je da otiđe iz zemlje kako bi izbjegao suđenje i tamnicu. Skrasio se kod rodbine svoje žene u Njemačkoj. Uz želju za slobodnom Hrvatskom, istaknuo se i aktivnom borbom za hrvatski jezik ulazeći u konflikte i razne polemike s političkim neistomišljenicima.
Romani
- “Djeca božja” (1946.)
- “Osamljenici” (1947.)
- “Vjetar” (1986.)
- “Crni Smješak” (1969.)
Zbirke pripovjetki i novela
- “Mrtvo more” (1953.)
- “Na istom putu” (1963.)
- “Orfej u maloj bašti” (1964.)
- “Sveti vrag” (1965.)
- “Izvještaj iz pokrajine” (1969.)
- “Getsemanski vrtovi” (1981.)
- “Tišina” (1982.)
- “Licem u lice” (1987.)
Putopisi
- “Na putu” (1963.)
Esejistička i polemička proza
- “Eseji” (1956.)
- “Essay o obliku i sadržaju” (1955.)
- “Riječ o riječi” (1969.)
- “Svi smo mi odgovorni” (1971.)
