Pravim imenom Marguerite Donnadieu (Gia Dinh, Vijetnam, 1914.–Pariz, 1996.) suvremenu je književnost, kazališnu i filmsku umjetnost obilježila pod pseudonimom Marguerite Duras. Od djetinjstva u žitkome miješanju kultura na močvarnoj delti Mekonga preko pariškoga modernističkoga kruga pedesetih godina do postmodernističkoga atlantskoga smiraja, Durasičin je život roman, a pisanje život, priča o prožimanju mora i kopna, vreline i kiše, govora i šutnje, alkohola i dosade, jezika i tijela, smrti, uništenja i svih inačica žudnje.
S više od osamdeset djela među kojima se antologijski ističu romaneskni prvijenac Brana na Pacifiku (1950.), te romani Moderato Cantabile (1958.) i Goncourtovom nagradom ovjenčani Ljubavnik (1984.), kao i scenarij za film Alaina Resnaisa Hirošimo, ljubavi moja (1959.), u francusku je književnu baštinu ušla kao jedan od najprevođenijih i najproučavanijih pisaca druge polovice 20. stoljeća.
” I Sunce nije sjalo, gušila ga je gusta izmaglica koja je okovala nebo željeznim verigama. Uzalud sve, tu su se knjige topile u rukama. I priče su se raspadale pod tmurnim i muklim naletima nabrušenih stršljena. Da, jara je parala srce. I opirala joj se samo punokrvna, djevičanska želja za morem. Sara odloži knjigu na verandske stube. Drugi su već u moru. Ili će se svaki čas baciti ako nisu. Ti su ljudi već sretni. Sara požali za morem. Požali tako da se ni vrata ljetnikovca nije potrudila zatvoriti. “
Marguerite Duras, Tarkvinijski konjići
